Free Joomla Template by Discount Justhost

Predlog Zakon o ispitivanju porekla imovine i posebnom porezu – bez odgovora na bitna pitanja

Datum kreiranja: ponedeljak, 24 februar 2020

Vlada Srbije predlaganjem Zakona o ispitivanju porekla imovine sa zakašnjenjem ispunjava obećanje dato pre 7,5 godina, ali ni građani, ni narodni poslanici koji će raspravljati o ovom predlogu nemaju odgovor na pitanje zbog čega postojeći zakonski mehanizmi nisu primenjeni i zašto je potrebno donositi novi zakon umesto da se primene postojeći.

Zakon o poreskom postupku i poreskoj administraciji, naime, omogućava već 18 godina da se sprovodi „unakrsna procena“ imovine i prihoda, što je veoma sličan mehanizam onome koji se sada predlaže. Takođe, Srbija od 2009. ima pravila o oduzimanju imovine stečene vršenjem krivičnih dela, koja stavljaju na teret optuženom da dokaže njeno zakonito poreklo. Najzad, još od 2004. postoji sistem za prijavljivanje i kontrolu imovine javnih funkcionera.

Transparentnost Srbija ukazuje da bi bilo neophodno da se sva sporna pitanja u vezi sa ovim zakonom razreše na nesumnjiv način pre usvajanja, a svakako pre početka primene, kako eventualna šteta ne bi bila veća od očekivane koristi. Ukoliko bi se tek naknadno ispostavilo da su neka pravila neustavna, onda bi država, umesto da naplati dodatni porez na kraju morala da plaća čak i odštetu onima koji su imovinu stekli na sumnjiv način. Naime, u predlogu zakona ne postoje vremenska ograničenja, tako da proverama podleže imovina koja je stečena pre 10, 20 ili 50 godina, odnosno prihodi od kojih je ta imovina kupljena. S druge strane, na osnovu postojećih poreskih propisa (član 114. Zakona o poreskom postupku i poreskoj administraciji), pravo države da utvrđuje poresku obavezu već je zastarelo u odnosu na sve što se desilo u godinama pre 2015.

Iako se ovaj zakon godinama najavljuje kao antikorupcijski, u njemu nema odredaba koje bi se posebno odnosile na potencijalne učesnike u korupciji – javne funkcionere i druga lica koja donose odluke u javnom sektoru. Oni mogu biti predmet kontrole, ali ništa više nego bilo koji drugi građani. Štaviše, zakonodavac je odredio da su elementi na osnovu kojih će biti planirane kontrole tajni, tako da će građanima ostati nepoznato da li su u praksi bili kontrolisani javni funkcioneri ili, npr. ljudi koji imaju neprijavljene privredne aktivnosti. Da je „nezakonito bogaćenje“ od korupcije bilo glavna meta, Srbija bi već odavno uvela istoimeno krivično delo, na osnovu člana 20. Konvencije UN protiv korupcije, kao što je bilo planirano u antikorupcijskoj strategiji iz 2013.

Među drugim spornim tačkama ovog zakona može se navesti i to što čelnika posebne jedinice postavlja Vlada Srbije, bez konkursa, to što sam Zakon nedovoljno uređuje način i postupak utvrđivanja vrednosti imovine i ostavlja previše prostora za uređivanje kroz uredbu Vlade, to što je poreska stopa drastično veća od uobičajene (75% u odnosu na 20%) pa ima karakter kazne (a pri tom se ostavlja u vlasništvu jedna četvrtina imovine koja se naziva „nezakonito stečenom“), kao i to što su neka ovlašćenja poreznika šira od tužilačkih.

Predlog zakona i njegovo obrazloženje se ne osvrću na neka od najbitnijih pitanja za primenu ovog propisa, kao što su: tretman ranijih obaveznih prijava imovine veće vrednosti (do kraja oktobra 2003, za imovinu vredniju od 20 miliona dinara; do kraja marta 2013, za imovinu vredniju od 35 miliona dinara); dokazivanje tvrdnji o posedovanju gotovog novca i uzimanju gotovinskih zajmova, nedokazano poreklo sticanja imovine koju je stekao pravni prethodnik a koju je sadašnji vlasnik nasledio ili mu je poklonjena.

Transparentnost je iskoristila priliku da na sva sporna pitanja ukaže tokom javne rasprave. Međutim, izveštaj sa javne rasprave nije objavljen, niti je u obrazloženju predloga zakona ukazano zbog čega predlozi sa javne rasprave nisu prihvaćeni.